Zašto našim dedama i babama nisu trebale proteze kada su bili deca, a danas skoro svako dete ima krive zube?

Nekada široke vilice i jaki zubi, danas ortodontske ordinacije pune dece

Ako pogledate stare fotografije, možete da vidite da su deca m nekada imala široke vilice, pravilne zube i osmehe bez ortodontskih aparatića.

Nisu nosila proteze, nisu išla kod ortodonta. Vam ove teme i odradoi nisu imali problema sa peskom u bubrezima ili lomljivim kostima u kasnijim godinama.

Danas je slika potpuno drugačija. Ortodontske ordinacije su prepune dece sa uskim vilicama i krivim zubima, a kod odraslih je sve više osteoporoze, kalcifikacija arterija i mozga, bubrežnog peska i kamenčića.

Promena se dogodila izuzetno brzo — u manje od jednog veka. 

Genetika za to nije odgovorna. Problem je u načinu ishrane i proizvodnji hrane.

Od 5% do 80% dece: kako je promena ishrane pokrenula ortodontsku krizu

Pedestih godina prošlog veka svega 5 do 10 procenata dece imalo je ortodontske nepravilnosti. Danas, u industrijalizovanim društvima, taj procenat je skočio na 70 do 80, a u nekim urbanim sredinama čak i više.

Kod nas, u poslednjih dvadesetak godina, gašenje malih mlekara, smanjenje stočnog fonda i prelazak na uvoz mleka u prahu i industrijske proizvode promenili su način na koji se deca hrane.

Deca više ne piju mleko od krava koje pasu travu, ne jedu jaja od kokošaka koje žive napolju i ne dobijaju ključne nutrijente za razvoj vilica i zuba.

Rezultat su uske vilice, nedostatak prostora za zube, nepravilni zagrižaji i ortodontski tretmani koji postaju norma.

Nevidljivi saveznik: vitamin K2

U središtu ove priče nalazi se nutrijent o kojem se retko govori — vitamin K2.

Njegova funkcija je da usmerava kalcijum tamo gde je potreban: u vilice, zube i kosti. Kada ga nema dovoljno, vilica ne raste dovoljno široko, a kalcijum završava u mekim tkivima, gde pravi probleme — u bubrezima, krvnim sudovima ili mozgu.

Nekada je vitamin K2 dolazio prirodno, kroz mleko, sir, jaja i meso životinja koje su pasle travu i bile izložene suncu.

Danas, industrijska poljoprivreda je taj ciklus prekinula. Krave i kokoške se hrane kukuruzom i sojom u zatvorenim prostorima, bez sunca i paše, pa je sadržaj K2 u njihovim proizvodima praktično nestao.

Mleko i jaja izgledaju isto, ali biološki više nisu ista.

Starija populacija kao ogledalo promene

Ako pogledamo starije ljude danas, vidimo porozne kosti, osteoporozu, gubitak zuba, kamenčiće u bubrezima i sve češće moždane i srčane udare povezane sa kalcifikacijama arterija i mozga.

Pre samo nekoliko decenija, ljudi u sedamdesetim i osamdesetim godinama radili su na njivi, hodali i imali svoje zube. Danas je to retkost.

Razlika nije u genetici, već u ishrani.

Bez vitamina K2, kalcijum ne odlazi tamo gde je potreban, već se taloži gde ne bi smeo — u arterijama, srcu, bubrezima i mozgu.

Zato danas imamo paradoks: nikada više lekova i suplemenata za „jake kosti“, a nikada slabije kosti i zube.

Zašto je vitamin K2 toliko važan?

Kalcijum je osnovni građevinski materijal za kosti i zube, ali i ključan za rad mišića i srca.

Ako ne uđe tamo gde treba, postaje opasan — stvara kamenje, začepljenja i kalcifikacije.

Vitamin K2 aktivira specifične proteine koji usmeravaju kalcijum u kosti i zube i uklanjaju ga iz mekih tkiva.

Za razliku od vitamina K1, koji učestvuje u zgrušavanju krvi, K2 upravlja distribucijom kalcijuma po telu.

Naša creva mogu da proizvedu tek 10 do 15 procenata potrebne količine K2 — ostatak mora da dođe iz hrane.

Gde se nalazi vitamin K2 i zašto ga više nema?

Najviše K2 ima u:

  • mleku i mlečnim proizvodima životinja sa ispaše
  • jajima kokošaka koje slobodno žive i izlaze na sunce+
  • fermentisanoj hrani (npr. natto – fermentisana soja)
  • iznutricama životinja koje su se hranile travom (posebno jetra, bubrezi i srce)

Kada iz proizvodnje izbacimo travu, sunce i prirodan ciklus životinja, nestaje i K2.

Na to se nadovezuje upotreba antibiotika i hormona koji menjaju mikrobiotu životinja, a zatim i našu. Kod dece to ubrzava pubertet i menja razvoj vilica; kod odraslih remeti hormone, slabi kosti i povećava rizike.

Profitni krug industrije

Velike prehrambene kompanije i trgovački lanci istisnuli su male proizvođače.

Mleko s livade zamenjeno je mlekom u prahu, jaja iz dvorišta kavezima, a fermentisana hrana pasterizovanim industrijskim proizvodima.

Industrija je zatvorila krug:

  1. prodaje praznu hranu
  2. zatim suplemente za „kosti“ i „srce“
  3. i na kraju lekove za posledice koje je sama stvorila

To nije teorija zavere — to je ekonomska realnost u kojoj je zdravlje kolateralna šteta.

Kako možemo da povratimo izgubljeno

Povratak biološke snage ne počinje u apoteci, već na trpezi.

To znači da moramo da znamo odakle hrana dolazi, kako je proizvedena i šta zaista sadrži.

Biranje hrane od lokalnih proizvođača, povratak fermentisanim proizvodima i mudra suplementacija (posebno MK-7 oblik vitamina K2) prvi su koraci ka obnovi sistema koji je industrija razgradila.

Znanje je ključno. Kada razumemo mehanizme, možemo da donesemo odluke koje zaista menjaju tok našeg zdravlja.

Pogledaj ceo podcast

U ovoj epizodi podcasta detaljno objašnjavam kako je nestanak vitamina K2 promenio strukturu naših vilica, zuba i kostiju, i šta možemo da uradimo da to preokrenemo.

📺 Pogledaj ceo video na YouTube-u

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email